Ja sam Ljubav i rušim zidove bola

Uvijek sam najviše voljela ljetna predvečerja. Tada bi nebo procvalo nezamislivim bojama. Bijela, plava, crvena, ružičasta… sve u posebnim, vedrim tonovima. Poput slikarskog platna, platna onog slikara koji je zadržao dijete  u sebi. Tada bih i ja na trenutak procvala, vinula se u savršena nebesa. Neukaljana. Baš onakva kakva su i prvobitno stvorena.

Promotrila sam svog odabranog suputnika. Što li se nalazi u njegovim mislima? Gleda li u isto nebo ili je u njegovim očima posve drukčije, obično? Nisam mogla odgonetnuti. Bilo je vrijeme da započnem…

“U mojoj svijesti svijet je ružičaste boje. Idiličan po svim mjerilima. U mom biću vrzmaju se samo sretne misli. Ja sam odrasla i dijete. Sveprisutna sanjarka. Lepet krila leptirića u trbuhu. Vječno ista. A opet, tužna sam. Slomljena. Razočarana”.

“Ne razumijem”. Rekao je te razvukao usne u ironičan osmijeh.

“Da. Očekivano… no dođi, pojasnit ću ti”.

Primila sam ga za ruku i povela. U nekoliko narednih sati, “posjetili” smo mnoga mjesta: mnoge države, gradove. I opet mu nije bilo jasno.

“Ok”. Kimnuo je. “Pristao sam tek na kraju saznati zašto ja, ali nisam pristao ne znati o čemu se radi. Čemu sve ovo? Čemu ovaj put? I, tko si uopće ti?”

Osmijehnula sam se. “Sve u svoje vrijeme. Dio po dio. Kroz razgovor ćeš sve shvatiti”.

Sjela sam na travu i pokazala mu da sjedne do mene. Bilo je to predivno mjesto. Beskrajno dugačka livada prošarana cvijećem. Pogled je pucao na planine, vrhova prikrivenih snijegom. Činilo se da je upravo to mjesto gdje se spajaju nebo i zemlja; gdje oblaci ljube zemlju.

Nesigurno je sjeo do mene. “U redu, počni”. Rekao je sa blagim prizvukom nevjerice.

Uzdahnula sam i krenula ispočetka. “Za koga je Zemlja stvorena?” Upitala sam.

Nasmijao se. “Glupo pitanje”.

“Svejedno odgovori”.

“Ok. Za ljude, floru i faunu. Ali po svemu sudeći, možda sam i pogriješio”.

“Nisi. Odgovor je točan. A znaš li što to znači?”

Slegnuo je ramenima. ” Da ne smijemo dirati u floru i faunu.”

“Neee… Ciljaš na jednaka prava, ali nije u tome bit, ne na taj način. Morate se hraniti, svi. To je prirodno. Iako, dalo bi se i o tome raspravljati. Previše se miješate u prirodno. Uzimate više no što vam je potrebno”.

“Ja ne”. Odmahnuo je u samoobrani.

“Znam”. Rekla sam uz osmijeh. “Ostavit ćemo to postrani i pozabaviti se vama ljudima. Druga bića ostavimo borcima njihovih prava…”.

“Aaaa…kužim”. Ubacio mi se u riječ. “Sarkazam? Borimo se za prava drugih bića dok istovremeno…” Ušutio je.

“Dok istovremeno zanemarujete ljudska prava”. Rekla sam umjesto njega.

Pognuo je glavu. “Tako je. Ali nije posve crno. Moraš biti poštena pa reći da nikada nismo bili glasniji”.

Sada sam se ja ironično osmijehnula. “O da. Niču udruga za udrugom. Rasprava za raspravom. Prosvjedi. Skupovi. Povorke. Mjesta gdje se može slobodno govoriti, poput onoga u Central Parku u New Yorku. Čak se na sportskim borilištima ukazuje na poštivanje nejednakosti. Ta ne možete svi biti isti. S razlogom postoje različite vjere, pripadnosti, rase…”.

Pošutila sam pruživši mu vrijeme za razmišljanje. Ali ništa nije rekao. Tišina se odužila.

Nastavila sam. “Nikada čovjek nije živio kao što sada živi. Samosvijesni ste i nadasve pametni. Okruženi ste dobrima i koristite ih za sveopći boljitak. Tehnološki ste jako uznapredovali. Više se ne mučite kao nekada. Za gotovo sve načinili ste stroj. Zemlja vam obilno daje, jer ste “usavršili” sjemena. Skratili ste vrijeme tovljenja stoke, jer ste otkrili “odlične” dodatke prehrani. I sve je to lijepo”.

Pogledao me. “Slutim da ćeš sada reći “ali”.

“Ne. Reći ću da je sve navedeno i nenavedeno, a vezano za bolji život, vaše pravo. Imate slobodu izbora pa je na vama dali ćete nastaviti tradicionalno ili prigrliti nove tehnologije. Tu se nikada ne bih umiješala. Kako se odnosite prema Zemlji, tako  će vam i vratiti. Mene muči nešto drugo. A tu se itekako želim umiješati”.

“Međuljudski odnosi”. Rekao je tiho.

Opet sam ga promotrila. Počeo se mijenjati. Do razgovora je bio zbunjen, zatečen, čak i uplašen. S velikom dozom nevjerice i nesigurnosti pristao je poći na put sa mnom. Ali moram ga pohvaliti. Bilo je to iznimno hrabro od njega jer, osim moje ideje da ga upoznam sa nečime važnim za ljudski rod, ništa drugo nije znao. Iako, malkice mi se činilo da je pristao i zbog mog izgleda – ta koji bi slobodni tridesetogodišnjak odbio druženje sa lijepom djevojkom istih godina?”

I počeo je shvaćati.

“Da, tako je”. Uzdahnula sam. “Ni ne slutiš koliko me to boli. U jednom trenutku vičete i imam dojam da ste napokon shvatili, a onda, u drugom trenutku kao da doživite amneziju pa nemate pojma što ste netom prije govorili. Dok se borite za ljudska prava, istovremeno ih gazite”.

“Ne bih se složio”. Samouvjereno me pogledao. “Ne možeš sve trpati u isti koš. Postoje oni koji poštuju i oni koji ne poštuju ljudska prava”.

Morala sam se smrknuti. “Istina. Ali rijetki ostanu dosljedni svojim uvjerenjima. Ne možeš poštivati rasu, a primjerice, vjeru ne. Razumiješ? Nema tu biranja. Ili jesi ili nisi. Susrećem se sa slučajevima gdje osobe pošuju ljude, ali ne i njihova uvjerenja. Pošuju pravo na jednaki život, a dijele ljude po bojama. Mogu ovako nabrajati i nabrajati, ali shvaćaš bit, stoga neću. Moraš se složiti da je to licemjerno”.

“Slažem se”. Kimnuo je. “Ali opet trpaš u isti koš. Ili hoćeš reći da ne postoje dobri ljudi?”

“Hmm! Ne, nipošto. Postoje dobri ljudi. U biti, u svom postojanju su apsolutno svi ljudi dobri. Svi su stvoreni za dobro, za ljubav. Ali nažalost, podlegnu svjetovnom na način da se polakome. Ne mislim na materijalno, nego duhovno. Misle da su bolji i vrijedniji od drugih”.

“Ma da?” Uskočio je. “Zar bi se trebali ponižavati, srozavati si samopouzdanje i bla, bla, bla…E pa, nitko se ne bi složio sa tobom”.

“Ne. Hajde malo promisli. Ili želiš da ti objasnim? To bi bila uvreda tvojoj inteligenciji, ali ako želiš, samo reci”.

Zavladala je tišina. Uplovio je u misli. Zagledao se u planine kao da u njima traži odgovore, spoznaju. I nije to bilo loše, ali željela sam da mnogo dalje vidi, da se prepusti otvorenijim pogledima; da mu pogled dosegne i iza planina. Upravo me je to silno žalostilo, boljelo. Ti umrtvljeni pogledi. Nisam to razumjela, niti prihvaćala. Kako je moguće da zalijepe pogled na barijeru iako znaju da se iza nje nešto nalazi? Kako je moguće da si već u glavi stvore zidove i uvjere da nema dalje?

“Razumijem”. Napokon je progovorio. “Aktualni primjeri…”.

Osmijehnula sam se. “Da, aktualni primjeri. Oni koji žive u boljim uvjetima, ne žele ih dijeliti sa drugima. Sada ću se osvrnuti na pravo izbora. To je pomalo paradoksalno, jer iako čovjek ima slobodu biranja, ipak mu nije otvorena u svim pogledim. Tako nitko nije mogao birati gdje i u kojoj obitelji će se roditi i živjeti. Dali će to biti Europa. Azija, Afrika… da li će biti bijeli, crni, žuti… da li će biti dijelom jedne, druge, treće vjere… ali u svemu tome najbitnije je da ipak mogu birati baš ono što je najvažnije. A to je: biti čovjek ili ne”.

“Čini mi se da je biti čovjek izazov”. Rekao je pomalo sarkastično.

“Jest, to je pravi izazov. Dobili ste priliku izabrati. Pitam se zašto strahujete i tako si stvarate zidove. Ako si čovjek, pokaži da si čovjek. Ili je to samo naziv. Čovjek. Inteligentno biće koje se radije skriva iza barijera i povlači se po marginama čovječnosti, a opet, busa se u prsa”.

Mladić me je odmjerio. Napućio je usnice.

“Znaš što? Umnogome se slažem sa tobom, ali ovo prerasta u vrijeđanje ljudskog roda. I tko si ti? Izvanzemaljka? Dojma sam da nisi čovjek, jer između redaka iščitavam: vi ljudi”. Uperio je prst u mene. “Reći ćeš mi isti tren ili je ovaj čudni susret i još čudniji razgovor završen”.

Umjesto pojašnjenja upitala sam ga. “O čemu si sinoć razmišljao? I što si radio?”

“Moja stvar!” Odbrusio je.

Odgovorila sam namjesto njega. “Bio si sa društvom u omiljenom kafiću. Pili ste i zezali se. A onda načeli “popularnu” temu. Ne želim ni izgovoriti što je sve proizašlo iz tvojih usta. Jedan tako samouvjeren, samosvjestan, pošten i prizeman mladić podlegao je stereotipima. Kao da nema svoje ja, svoje vlastite misli. Do jučer si branio sveopće raznolikosti i djelovao kao da si otvorena uma. Što se dogodilo? Gdje svi, tu i ja? Nije li tako, Gorane? Čvrst si kao stijena u svojim uvjerenjima, a pogazio si ih jer se nisi htio “izdvojiti”. Poslije si žalio. Zaspao si sa žaljenjem”.

Zinuo je. “Tko si ti?” Izgovorio je jedva čujno.

“Ja sam Ljubav”. Odgovorila sam.

“Ljubav?” Zbunjeno me pogledao.

“Ljubav. Ja sam Ljubav”. Ponovila sam.

“Ljubav je osjećaj”. Rekao je.

“Točno. Ali osjećaj koji ste nekako banalizirali. U sveopćim pravima i pravednostima, banalizirali ste ljubav. Morala sam poprimiti ovaj, ljudski oblik, jer ti je blizak”. Nasmijala sam se. “I ovako se mučim s tobom, a kako bi tek bilo da sam ti došla kao osjećaj”.

“Zašto ja?”

“Zašto ne ti? Ti si jedan od onih koji ruše zidove”.

Otpuhnuo je.”U meni ima ljubavi. Nisam je banalizirao”.

“Misliš?” Kimnula sam obrvama.

“Znam”. Tren je zastao. “Ako ponekad odlutam ne znači da ne volim ljude, sve ljude”.

“To nisam ni rekla”.

“Tako se doima”.

“Tako se banalizira ljubav. Volim cijeli svijet, ali ne razumijem cijeli svijet”.

“Razum je nešto drugo”. Usprotivio se.

“Varaš se. Sve počinje od ljubavi. Počinje i završava. Ljubav je između ostalog i razumijevanje. Zato me toliko boli. U moje ime radite sve i svašta. Volite, ali ne razumijete. Volite, ali ne prihvaćate. Volite, ali pružate otpor. Volite, ali stvarate stvarne i mentalne prepreke… Volite, ali rugate se ljubavi”.

“Žao mi je”. Shvativši bolne istine, pokajao se. A onda sa strepnjom pitao. “Što ja mogu učiniti? Ja sam tek običan, po ničemu poseban čovjek. Nemam nikakve moći, niti bilo što da bih mogao utjecati na druge. Što ja mogu promijeniti? Što jedan čovjek može učiniti?”

“Jedan čovjek. Svi ste vi taj jedan čovjek. Zamisli da se u ovom trenu svi ljudi na svijetu pitaju isto; da si postavljaju ista pitanja”.

Opet sam mu dala prostor za razmišljanje.

Iskreno, i meni je bio potreban predah. Toliko toga sam mu rekla, a činilo mi se da je malo. Razumijevanje mi je bilo daleko neusporedivo sa ljudskim, a nekako kao da sam i sama postala čovjek. Dogodila mi se blokada. Stisnula sam se uz zid bola i prepustila suzama. Nemam ništa od oplakivanja svijeta, niti ja, niti svijet, ali ne stidim se suza, nikada nisam. No počela sam se osjećati jadno. Ja sam Ljubav, a time i hrabrost, ponos… a gazim ih zbog ljudi. Svojski se borim protiv zala, ali čini se da je ta borba beskrajna. Uvijek ispočetka. Nanovo i nanovo. Do pobjede. Koliko još ima do pobjede? Vječnost.

Srećom, moji su padovi kratkotrajni, instant. Ne dam se. Inače, ako sama odustajem, kako onda da potaknem druge. Ja sam jedna i mijenjam svijet. Svaki je čovijek jedan, jedinstven i itekako može mijenjati svijet.

“Sve si shvatio, zar ne?” Nastavila sam. “Ne može jedan čovjek promijeniti svijet, ali može drugog čovjeka. I tako dok se ne zatvori krug. Ti si sinoć mogao promijeniti čak nekoliko ljudi”.

“Ne bi me slušali. Možda bi se čak posvađali. Teško je to”.

“Naravno da jest. Nažalost, život ne funkcionira na olake načine”.

“I što mi je onda činiti?”

“Jednostavno je. Pozovi me, povedi me sa sobom. Svaki puta kada naiđeš na “zid”, pristupi mu s ljubavlju. Ne zaboravi: Ljubav pobjeđuje sve!”

“Istina”. Protisnuo je.

Zazvučao je kao da je ta istina protkana strahom. I možda je i to bila istina… Ali ljubav je jaka, jača od najjačih, hrabrija od najhrabrijih… Kada bi samo to ljudi spoznali, sve bi bilo drukčije.

Kada bi me ljudi samo malo više primali u srca, sve bi se promijenilo. Nestale bi podjele koje su ionako na koncu beskorine. Nestale bi sve oholosti, sve mržnje ovoga svijeta. Bilo bi točno onako kako i treba biti. Na kraju, čovjek je čovjek i ništa manje ni više ni ne bi trebao biti.

Prije rastanka još smo malo popričali, još sam ga malo ohrabrila.

Ustala sam, pozdravila ga i pošla.

Htio je da još malo ostanem. Htio mi je postaviti još poneko pitanje. Ah, znala sam što je želio znati. Ali to držim za sebe. Lukavo i samozatajno. Ta ionako, kada se čovjek zaljubi, obuzmem ga. I onda, u njegovoj svijesti svijet poprimi ružičastu boju, postane idiličan po svim mjerilima. U njegovom biću tad vrzmaju se samo sretne misli. U istom trenu je odrastao i dijete. Sveprisutni sanjar. Osjeti leptiriće u trbuhu. Dvoje postane jedno.

A drugi dio mene je onaj koji učini da čovjek proširi vidike. Napokon pogleda “iza planine”.

No…

Morala sam poći dalje. Čekalo me je puno posla. Rušiti zidove bola. Zaljubljivati svijet. To su moji zadaci, to sam ja. Ja sam Ljubav i rušim zidove bola!

Božana Ćosić

Živi i djeluje u Slavonskom Brodu. U pisanju pronalazi sebe i beskompromisno iznosi svoj unutarnji svijet. Napisala je oko tri stotine pjesama i četiri neobjavljena romana (Krvava kiša, Otok Providenca, Alternativni svijet, Točka nestajanja). U Webstilusovim zbornicima objavljivala je poeziju (Arhiva snova i Led u plamenu) te kratku priču (Igra slova) za zbornik Priče iz knjižnice. Također je objavljivala poeziju, priče i članke na raznim internetskim portalima i zbornicima, te piše kolumnu (Zrnca mudrosti) za književni portal Čitajme.com.

  • Facebook