Životni prioritet

Prije nekoliko mjeseci pročitala sam citat koji me oduševio. Autor je Oscar Wilde, a citat glasi:

Life is too important to be taken seriously.

Odlično. Život je previše važan da bismo mu pristupali ozbiljno.

Iako na prvu zvuči kontradiktorno, ovaj citat savršeno pojašnjava život. U moru dnevnih obaveza, nepotrebnih informacija i poslova koje ne volimo, često zaboravljamo zašto smo ovdje. Ponese nas sve ono što smo uvjereni da moramo činiti, odgađajući pritom one cool stvari koje zaista želimo raditi.

Radimo posao koji ne volimo za plaću koja nam nije dovoljna pa se na to žalimo u slobodno vrijeme. Uzimamo dane zdravo za gotovo kao da smo sigurni da ćemo živjeti još 50 godina (jesmo li uopće sigurni da ćemo doživjeti sutra?). Stalno čekamo još to nešto da bismo krenuli dalje i živjeli kako želimo.

Ali ovdje smo da bi se zabavljali, smijali i družili; da bi iskusili život u njegovom punom obliku. Da bi otkrili svoje strasti i pratili ih kroz život; da bi se svaki dan budili s entuzijazmom i uzbuđenjem. Da bi širili ljubav i bili ispunjeni. Da bi iskoristili dane kao da su zadnji, ili barem predzadnji.

Od toga nas dijeli odluka, a ne ta još jedna stvar nakon koje će sve biti kako treba. Nakon svake ostvarene želje automatski se pojavljuje nova, ali mi smo skloni misliti da će nas upravo iduća želja spasiti. Nema te želje koja nam to može ostvariti ako se sami ne znamo usrećiti.

Koliko ljudi slijedi svoje snove? Premalo. To je postalo nešto poput prestižne nagrade; tko si u današnje vrijeme može priuštiti snove… Poput hrčka u kolu, sve dok tapkamo i gledamo u istom smjeru, ostajemo u začaranom krugu. Mislimo da se krećemo, ali zapravo stojimo u mjestu. Da bismo zaustavili kolo potrebno je samo stati; tada možemo iskoračiti van i iskusiti slobodu. Zvuči jednostavno, ali koliko nas ovo radi?

Čega se svi bojimo? Otkaza? Osuđivanja? Neimaštine? Boli? Smrti? Ostajemo li radi ovih strahova u svojoj sigurnoj kukuljici i samo povremeno si dopuštamo život? Koliko onda živimo? Vikendima, praznicima i ako smo sretni, malo više od toga.

I would rather die of passion than of boredom.

Rekao je Vincent van Gogh. Potpisujem.

Sve ono što smo navikli stavljati u drugi plan trebalo bi nam biti prioritet. Život je prekratak da bismo ga odgađali; on je ovdje i sada. Pristupajući mu preozbiljno vrijeđamo njegov potencijal i sputavamo njegov rast. Jer to što je nama ozbiljno, u suštini je potpuno nevažno. Na kraju života se nećemo prisjećati upravo one velike većine stvari koju svakodnevno radimo.

Zašto onda tom dijelu života pridajemo najviše pažnje?

Kada god se nađem u situaciji gdje bezuspješno gledam u neki problem, najčešće poslovni ili financijski, prisjetim se Oscara i njegovih riječi. Istoga trena se nasmijem, a sva napetost nestane. To je moć inspiracije. To je ono što svi trebamo pronaći u ovom materijalnom svijetu gdje je vrlo lako odlutati i izgubiti se. Moramo se svakodnevno prisjećati zbog čega smo tu i što nam je istinski prioritet u životu.

I možda bi upravo to trebali staviti na listu prioriteta. Na prvo mjesto, poboldano i uokvireno.

 

AUTORICA: Zvjezdana Tintor

  • Facebook