Zrno promjene (2)

Izgubila se u tami. Vidio sam nakratko obrise vitkog tijela, no, ubrzo su i oni nestali. Ostatak prethodnog dijela priče u nastajanju pročitajte ovdje.


Pogledao sam u visine. Mnoštvo oblaka sakrilo je zvijezde, a teški vjetar kolao se tik uz mene. Omamljen dimom iz dimnjaka, vratio sam se u kuću. Još jednom sam razgledao.

“Poštovanje, Henry. Jesi li siguran da je ovo tvoj dom?” Nasmijao sam se samom sebi. “O da, počasti se dobrim snom… I čašom đusa od naranče”.

To sam još uvijek ja. Da, i nisam lud, samo malkice srećan zbog neke promjene u životu. Razbijena monotonija! Legao sam u krevet i navukao na sebe teški pokrivač sa printom koji nikako ne uspijevam dešifrovati, no, svejedno mi je smiješan. Razmišljam o današnjim susretima, čuo sam od prijatelja da je moja bivša cura Jane pronašla novog dečka. Svejedno…

Zurim u strop. Na čas pogledam oko sebe i na zidu vidim siluete. Mora da  su se oblaci razišli, čim tako jako izbija mjesečina. Poznati obrisi… Maribel.

Ujutro, baš kao i prethodnog dana, probudilo me zvono. Vukao sam se niz stepenice i pospano otvorio vrata. Prošao sam rukom kroz  kosu i pogledao ispred sebe. To je ona. Sramota Henry, na šta to ličiš?

Razbudio sam se u tren oka i pozdravio je. “Dobro jutro. Uđi”.

“Žao mi je što sam vas probudila”.

“Ne brini, ionako se korim zbog dugog spavanja”.

“Idem da vam napravim doručak i kafu”. Gledao sam je kako skida tanki, već oronuli kaputić i odlaže ga na stalak…

Našao sam odjeću za danas i spremio se. Sobama se širio prijatan miris kafe. Pogledao sam kroz prozor, vjetar se kolebao najavljujući još jedan hladan dan.

Sišao sam u kuhinju. Na stolu je sve već bilo postavljeno.

“Ti nećeš jesti?” Još jednom sam je pozvao da podijeli obrok sa mnom.

“Ne, hvala”. Krila je pogled.

“Ni piti kafu?”

“Već jesam, doma”.

I već je počela sa poslom. Konstantno sam  pokušavao  pokrenuti neki razgovor s njom. Teško.

“Nadam se da je tvom ocu bolje?”

“Pa i ne baš. Hvala što brinete”.

Preplavio me čudan osjećaj, stranac ima pristup mom domu. I to kakav. Svejedno, dobro mi je došlo zrno promjene. Zrno nekoga, nečega. Ko zna gdje mi je kraj… svima nama? Tu negdje, na granici vremenskih epoha, a vrijeme k’o vrijeme.

Ne mari za nas fantome ni luđake sa paradoksalnom sivom prošlošću. A ja, Henry, nisam vječni taoc sreće, nit’ teturam isčekujući smrt.

Odlučujem se za život. Gdje mi je pamet bila, pa da to tek sad shvatim? Zatičem sebe duboko zagledanog u nepoznato. U ruci šolja hladne kafe. Mora da je prošlo dosta vremena. Osvrnuo sam se na sat i žurno otišao po stvari.

Putem sam razmišljao o potrebi za životom. Potrebi za provodom, ili barem za razbijanjem ove stalne, konstantne monotonije koja mi je već prešla u naviku i bacila me u očaj i zaborav.

Pokušao sam otvorenije komunicirati taj dan sa kolegama. Svi su bili poprilično začuđeni tom naglom promjenom moje ličnosti. Po završetku radnog vremena, otišao sam u nabavku nekih sitnica i uputio se doma.

Kao i prethodno veče, kuća je bila topla. Mogao sam osjetiti gušt zajednice.

Maribel se već spremala da krene.

“Dopusti barem da te odvedem”.

“Ne, ne, umorni ste i stvarno nema potrebe”.

Bacio sam pogled kroz prozor. Noć je bila poprilično hujevita i mračna.

“Nije mi teško. Ko zna kakvi ljudi lutaju ulicama”.

“Hvala vam, ali idem sama. Navikla sam tako. Vidimo se sutra”.

I samo tako je otišla. Pokušao sam ne misliti na nju, hoće li sigurno stići, ali teško sam to mogao smetnuti s uma.

Krevet je bio na istom starom mjestu i čekao me. Mjesec je opet zasjao i probio se kroz zavjese. Bio je čudne boje. Vani su se čuli kojekakvi zvukovi, poznati i nepoznati. Ko zna… jeza se kovitlala nad Aleksandrijom.

 

TEKST: ŠAZA BABIĆ

Sljedeće poglavlje: Čovjek na slici


Za više informacija o projektu i kako možete sudjelovati pogledajte uvod u projekt i prve rečenice.

  • Facebook