Žuti zubi

“Čekaj, da te počešljam…”

“Neću, pusti me, meni se sviđa ovako, a uostalom samo me čupaš. Neću!”

Daliborka se spremala za školu. Njena majka je uvijek zahtijevala da sve bude besprijekorno, pa tako i njena djevojčica koja je sada već u sedmom razredu.

Velika je to cura, da… majka je pokušavala razmrsiti Daliborkinu kosu koja se zaplela jutros na spavanju i zaista jeste čupalo razbijanje čvorića. Ali, gdje bi je mogla takvu, raščupanu i neočešljanu pustiti u školu?! Ne… šta će svijet reći? Da majka ne vodi dovoljno računa.

Danas je u školi u rasporedu bilo i “tehničko”. Tako ga Daliborka zove.

“Ne volim baš crtati precizno, ali nastavnik je dobar i dopušta mi da skice radim onako kako ja volim”. Brzo i neraspoznatljivo, mislila je.

Danas nije bila u uobičajenoj grupi pošto se razred dijeli na dva dijela. Po prezimenima, uvijek bi prisustvovala časovima samo jedne grupe, one od A do M, uključujući i M; danas je išla u drugu učionicu.

Nova djeca. Doduše, viđala ih je svaki dan, ali nije bila navikla na ovaj raspored. Niti je sjedila sa Ružicom i Stefanom sa kojima sad sjedi. Nije znala šta će pričati…

“Novi profesor je zadao zadatak, onako crven i nekako izgleda kao da će se srušiti tu sad ovog trena i stvarno mu smrdi iz usta! Izgleda da je istina da pije – i to na časovima!” Čudila se Daliborka. I stvarno joj je bio odbojan, kao i kasnije svi slični ljudi koji izgledaju kao da bi više voljeli svaki dan gledati bacanje bombi, krv i nered nego ljubljenje ruke, naklon i tiho pozdravljanje.

Krenu razgovor između Daliborke, Ružice i Stefana. Zadatak su lagano počeli iscrtavati, uvijek je bilo nešto za reći. Šta gledaš od serija? Da li si učlanjen u biblioteku? Zar je lektiru trebalo uraditi do ovog petka i još sastaviti osobine glavnih likova u svesku?!

U jednom momentu Stefan upita, “zašto su ti žuti zubi?”

Daliborka stade. Poniženje. Sramota. Istina. Težina. Gubitak svijesti. Nije znala šta je to sramota. Uvijek bi išla veselo naprijed s glavom visoko podignutom i pitanjem spremljenim za svakoga prolaznika ukoliko bi je nešto zanimalo – ZAŠTO? Vani je i dalje sijalo sunce i probijalo kroz prozore na prizemlju male škole.

“Ti njih ne pereš, zar ne? Priznaj – ne pereš! Kako možeš?!”

Zaćutala je. Nije prala zube. Glava pade dolje.

Ružica se javi, “zubi mogu biti žućkaste nijanse iako vodiš računa o njima – pereš ih, jedeš jabuke, jako malo slatkiša… od neke hrane znaju požutiti, a da to i ne znaš, na primjer odraslima žute od kave”.

Značio je ovaj čin ljubaznosti Daliborki mnogo, ali, istina boli. Nije usadila te navike i jednostavno… Daliborka je čekala samo da ovaj čas završi, vrati se starom nastavniku; onome koji pazi da niko ne priča previše, da su svi tihi i da su posvećeni samo onome što rade… Da se vrati maminom čupanju. Da se vrati u onaj momenat kada sav svijet nije znao da ima žute zube.


AUTORICA: Ana Galić

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: